Ljudi često tragaju za svojom ‘boljom polovicom’, za onom suđenom osobom koja će im pružati ljubav kakvu su oduvijek sanjali i koja će ih prihvaćati upravo onakvima kakvi oni jesu, sa svim svojim manama i vrlinama.
Ali, što je sa prihvaćanjem samoga sebe? Nije teško prihvatiti svoje dobre strane, ali što je s onim ‘malo manje dobrim stranama’? Zar bismo i njih trebali prihvatiti? Zar se ne bismo trebali truditi mijenjati ih?
Što je samoprihvaćanje?
Samoprihvaćanje je stanje potpunog prihvaćanja samoga sebe, odnosno prihvaćanje svih aspekata sebe, bez ikakvih uvjeta ili iznimaka. To je stanje u kojem prihvaćamo svoje dobre osobine, kao i osobine s kojima nismo toliko zadovoljni. Potrebno je prigrliti i osobine s kojima nismo zadovoljni kako bi ostvarili potpuno samoprihvaćanje. Zadovoljstvo onime što jesmo, osjećaj vlastite vrijednosti i samopoštovanje. Ljubav prema sebi.
Zbog čega prihvaćati, a ne mijenjati?
Postavlja se pitanje: zašto bi trebali prigrliti svoje mane i osobine koje želimo promijeniti? Zbog čega prihvatiti nešto što nam se ne sviđa?
Kada ‘mrzimo’ svoje nedostatke i kada smo isfrustrirani svojim manama i ‘lošim’ osobinama koje nam ponekad ne dopuštaju dolazak do željenog cilja, želimo ih što prije promijeniti. U tim situacijama često smo usmjereni samo na njih i tada one dolaze do izražaja, zaokupiraju naš um i srce i postaju veće nego što zaista jesu. U tim trenucima postaje teško pronaći one osobine s kojima smo zadovoljni. S druge strane, kada ih prihvaćamo, ne dopuštamo da nas te osobine definiraju i ne dopuštamo im da zauzmu naš um. Shvatimo da naša vrijednost nadilazi naše osobine i postupke, te da vrijedimo upravo takvi kakvi jesmo.
Voljeti se i prihvaćati se u potpunosti ne znači prestati raditi na sebi, čak naprotiv – prihvaćanje sebe je ključ za promjenu. I upravo zato je prvo potrebno prihvatiti se. Kada se prihvaćamo, tada nismo više fokusirani samo na ono loše, nemamo nagon za što bržom i drastičnijom promjenom. Možemo se fokusirati na proces i uživati u njemu, a pritom se voljeti u potpunosti. Promjena je tada puno lakša jer se ne zamaramo krajnjim rezultatom. Zadovoljni smo samim sobom ovdje i sada, a svaki napredak je još jedan dodatni plus.
Ljudi često smatraju da ako se u potpunosti prihvate, više neće imati motivaciju za mijenjanjem na bolje i za rad na sebi. Uvriježeno je mišljenje da će nas upravo nezadovoljstvo prema sebi motivirati na promjenu. Nadamo se da će nas neugodne emocije, ljutnja, mržnja prema sebi i samokritičnost motivirati na promjenu, da će nas potaknuti na rad na sebi. No, upravo suprotno. U takvim situacijama energiju je veoma teško usmjeriti na promjenu, već ju trošimo na neugodne emocije i samokritičnost. Tada je naš um zaokupiran i teško je pokrenuti promjenu. Ako ju i pokrenemo, često nas i najmanja prepreka vraća na početak- isfrustriranost i nezadovoljstvo.
Za kraj
Često se događa da osobe oko sebe, svoje bližnje, prihvatimo i volimo takve kakvi jesu. Nismo toliko strogi prema bližnjima, podupiremo ih u teškim trenucima i pomažemo da se osjećaju bolje. Zašto smo onda prema sebi toliko strogi? Zašto svojim bližnjima u teškim trenucima ne govorimo “da, totalni si promašaj”, “ionako nikad ne bi uspio” i slično? Jer znamo da im na taj način nećemo pomoći i da će se osjećati još nezadovoljnije. Zbog čega to onda govorimo sebi? Zbog čega si šaljemo negativne poruke koje bližnjima nikada ne bi? Pokušaj gledati na sebe kao na svog najboljeg prijatelja- voliš ga iako je nekada naporan 🙂
Pokušaj se voljeti i biti strpljiv/a prema samome sebi, što je najgore što se može dogoditi?
Budi svoja ljubav 🙂
Budi svoja bolja polovica 🙂
autor: Dorotea Jauk